Povijest
Povijest razvoja sistemske obiteljske terapije
Obiteljska terapija i sistemska praksa razvile su se kroz drugu polovicu 20. stoljeća do danas u heterogeno polje različitih modela i škola koje počivaju na zajedničkim temeljnim pretpostavkama.
Njihov razvoj obuhvaća tri glavne faze. Prva faza oslanja se na kibernetiku prvog reda odnosno teoriju sistema. U sklopu nje se razvija Minuchinov strukturalni pristup koji proučava prirodu obiteljskih odnosa (hijerarhija, granice), rana Palo Alto Batesonova grupa te strateški pristupi koji se usmjeravaju na problematične obiteljske obrasce i njihovu promjenu.
U drugoj fazi prelazi se na kibernetiku drugog reda, koja se razvija kao kritika na previše mehanicističko gledanje obitelji i nudi ideju o kokreiranju značenja, pri čemu terapeut postaje suradnik umjesto ekspert. Treća faza između ostalog obuhvaća postmodernistički pristup, de Shazerovu kratku terapiju usmjerenu na rješenje i narativni pristup, koji proizlaze iz ideje da se realnost konstruira u interakciji te da kultura i kontekst imaju veliki značaj.
Razvoj sistemsko obiteljske terapije bio je vrlo raznolik i plodan, rezultiravši brojnim pravcima i školama, zbog čega se ponekad može učiniti kompleksnim. Upravo se zato suvremeni razvoj obiteljske terapije (takozvana četvrta faza) usmjerava na povezivanje različitih škola i pristupa u jedan koherentan set vještina.